Razgovor s prof.dr.sc. Slavkom Krajcarom, članom Nacionalnog vijeća za konkurentnost i redovnim profesorom na Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu
S obzirom na nedavno istraživanje koje je prezentirao OECD, a tiče se konkurentnosti zemalja Zapadnog Balkana, ali i niz istraživanja koje je provodilo Nacionalno vijeće za konkurentnost, možete li nam reći koliko je Hrvatska konkurentna u odnosu na ostale zemlje u regiji, tj. kakva je trenutno naša pozicija?
Sasvim se općenito može kazati da Hrvatska, kako u drugim sektorima tako i u ICT-u, dijeli sudbinu svoje ukupne konkurentnosti. Snage i slabosti i u ICT-u i u nacionalnoj konkurentnosti slijede iz snaga i slabosti stupova konkurentnosti (vlada, obrazovanje, gospodarstvo i tržište rada). Specifično za ICT mogu navesti nekoliko snaga koje daju optimizma hrvatskom društvu: relativno visoka sofisticiranost proizvoda ICT-a, dobar softverski dizajn i dobar razvoj ICT usluga, ljudski potencijal i u manjem dijelu inovativnost. Slabosti pak su: nedostatak inovativnih start-up kompanija s potencijalom rasta, visoka uvozna ovisnost o sklopovlju i sustavskom softveru, nedovoljni prodor ICT kao generičke tehnologije u druge proizvode i usluge, nedovoljno investiranje u ICT i s ICT povezanim gospodarstvom. NVK je, s željom da doprinese rastu nacionalne konkurentnosti donio poznatih 6 mjera za ICT konkurentnost. Ako me pitate jesmo li zadovoljni s primjenom tih mjera i s njihovim rezultatima, odgovor je polovično sam zadovoljan. Pomaci su vidljivi, ali svakako nisu dovoljni. Nisu oni koji pružaju kvantni skok, skok prema zemljama gdje ICT doprinosi bitnom rastu produktivnosti. Osjeća se određena stagnacija i pomanjkanje optimizma za promjene. U usporedbi sa zemljama u okruženju slika također nije zadovoljavajuća. Sve zemlje EU su ispred nas, a za nama su još uvijek zemlje „bivše Jugoslavije“. No, valja kazati da i one brzo napreduju.
Isplati li se kod nas ulagati u IT, obzirom da dobar dio naših IT stručnjaka odlazi u inozemstvo, ili bi to zapravo trebalo potaknuti ulaganje kako bismo naše stručnjake zadržali u Hrvatskoj?
Prvo bih volio znati od kuda podaci da dobar dio naših stručnjaka odlazi u inozemstvo. Ja imam sasvim drugačije podatke. Odlazi ih malo, bar iz područja ICT-a. Ja tu ne bih bio zabrinut. U inozemstvo, eventualno, odlaze oni koji imaju izazove struke, avanturizam, a ne idu „trbuhom za kruhom“ ili zbog toga što nemaju posla u Hrvatskoj. Gotovo sve tvrtke ICT sektora imaju trajno otvorene natječaje za prijam novi zaposlenika, a i plaće su vrlo atraktivne. Odlaska je bilo i bit će. Odlazak, osim toga, i nije nužno loša stvar. Ti se ljudi s vremenom vrate i donose neke nove spoznaje koje su dobre za razvoj i struke i društva. Ja bih radije ulaganje povezao s namjerom da projekti u koje se ulaže uspijevaju i da daju ishode koji ulagači od njih očekuju, a ne sa zadržavanjem stručnjaka u Hrvatskoj. Dakle volio bih da postanemo, kao država, atraktivni za ulaganje u ICT sektor kao i u druge sektore gdje ICT može biti bitna sastavnica. Rado bih, osim toga, uskoro vidio da Hrvatska „otvori“ granice za stručnjake iz drugih zemalja i da postanemo atraktivni po projektima „Made in Croatia“, a ne poznati po tome što samo zapošljavamo hrvatske stručnjake. Niti struka, niti stručnjaci, niti proizvodi ICT-a ne poznaju „granice“, zar ne?
Što će ulaganje u IT značiti za Hrvatsku za deset godina?
Kao optimista trebao bih kazati značit će puno. No, kao realista moram kazati da će to ovisiti o nama. Ovisit će o tome koliko smo spremni organizirano definirati svoju konkurentnost. Ambicije, temeljene na stvarnim mogućnostima zemlje, bi nam trebale biti visoke. ICT je, kao što sam kazao, generička tehnologija i nacija koja to prepozna učinit će „ugradnjom ICT-a u svoje proizvode“ i sveprisutnim ICT-om u svoje gospodarstvo prepoznatljivo na globalnom tržištu. Dakle, malo je vjerojatno da će rast ICT-a, ali i s njim povezanog gospodarstva biti dovoljan bez jasne strategije. Treba ipak kazati da nije dovoljno ulagati samo u ICT, već treba cijelo društvo činiti konkurentnim. Mnoge studije pokazuju da su npr. organizacijske promjene na svim razinama preduvjet uspjeha kako ICT sektora tako i društva u cjelini. Kada kažem na svim razinama mislim i na: Valdu i Vladina tijela, gospodarstvo i financijski sektor, obrazovanje te tržište rada.
Iako se volimo hvaliti s time da puno ulažemo u znanje i obrazovanje, stječe se dojam da kada je u pitanju IT, da se u tom sektoru još uvijek ne ulaže dovoljno. Je li to doista tako i zbog čega?
Naravno da nije dovoljno. No, takav ćete odgovor dobiti od ostalih sektora gospodarstva (npr.: poljoprivreda, brodogradnja, turizam itd.). Treba nadalje znati da je i kapacitet društva (nacije) konačan i da ne može(mo) sve. Moramo se opredijeliti. Ne možemo ulagati podjednako u sve. ICT ima utjecaj na mnoge pore društva i na mnoge sektore gospodarstva pa možda zaslužuje određeni prioritet. ICT utječe na ukupnu produktivnost društva, uz pomoć ICT i organizacijske su promjene uspješnije, ICT utječe na konkurentnost pojedinca na tržištu rada, ICT nije kapitalno zahtjevan, …itd. Studije pokazuju da je investiranje u računalnu tehnologiju s ciljem povećanja produktivnosti 3 do 5 puta uspješnije nego druga investiranja s istim ciljem. Treba ipak kazati da ulaganje u ICT igra važnu ulogu, ali da to nije dovoljno za snažan napredak. Poglavito se to odnosi na zemlje u tranziciji. Restrukturiranje je sljedeći važan proces.
Postoje li neke ideje na koji način najbolje razvijati naš IT sektor i povećati njegovu konkurentnost?
Ponovo ću kazati da ICT u Hrvatskoj dijeli sudbinu ukupne konkurentnosti društva i da teško može bitno „odskočiti“. Dakle, bez rješavanja ograničavajućih faktora konkurentnosti Hrvatske i konkurentnost ICT, kao sektora, bit će manja. Vrlo usko s ICT-em povezana je i nacionalni inovacijski kapacitet. Naime, studije pokazuju da je s inovacijama u proizvodima ICT „vezan“ od 15% u hrani do 90% u telekomunikacijama. U procesima je to i znatno više. Na primjer u industrijama (industrija hrane, kemijska, ICT proizvodnja, strojarska industrija i sl.) je to od 60% do 70%, u transportu 75%, u telekomunikacijama 90% itd. Dakle ICT bez inovacijske politike također neće dati dovoljno dobre rezultate za konkurentnost zemlje.
Nacionalno vijeće za konkurentnost i vi osobno ste pružili podršku Visokoj školi za primijenjeno računarstvo prilikom kreiranja nastavnog programa. Kako biste opisali ulogu Visoke škole u stvaranju novog hrvatskog IT kadra i svoju ulogu u usklađivanju potreba gospodarstva s obrazovanjem na ovoj instituciji?
Visoka škola za primijenjeno računarstvo jedan je od kotačića stvaranja visokoobrazovanog kadra u području ICT u Hrvatskoj. Ona jest na tragu prioriteta koje je prepoznalo i NVK. Njezina prava usmjerenost, definirana studijskim programom, jest njezina šansa. Škola se odlučila pokriti jednu nišu u obrazovnom procesu ICT stručnjaka i uz dovoljno upornosti menedžmenta i nastavnika morali bi uspjeti. Treba dodatno kazati da je Škola temeljena na privatnom poduzetničkom poduhvatu još jedna dodatna, ali i posebna zadaća. Tu se ne smije dozvoliti pogreška zbog štete koje može nanijeti generaciji. Tu nema brzog povrata ulaganja. To je posao za strpljive poduzetnike. Ali može biti posao velikog zadovoljstva. Njihov pristanak, a sada i zadaća, da budu stalno nadgledani jedna je od garancija polaznicima da će dobiti obećano i da će kvaliteta biti stalna. Ne smije se zaboraviti, dodatno valja reći, da je ICT cjeloživotna zadaća i polaznika, ali i same Škole koja to mora moći pružiti. Dakle, vjerujem u poduzetništvo u obrazovanju pa tako i u Visoku školu za primijenjeno računarstvo.